catwalk U.K. show • show of fame
catwalk showshow of fame
-RPG forum-
http://catwalk.canada-forum.net
http://catwalk.canada-forum.net
http://catwalk.canada-forum.net

Dopustite mi da vam predstavim novi RPG forum.
Dobrodošli u London,grad mode,grad glazbe.
Koji naporan put do traženja perfektnog foruma koji će vam osvojiti srce?Prošli ste sve. Niste pronašli ono radi čega ste zavoljeli neki forum.Radi dobog izgleda?Kategorija?Gdje sve to pronaći? Upoznavati se sa ostalima? Ovdje.
Oduvijek ste željeli posjetiti London,živjeti u njemu?Sada imate tu priliku.Prijavite se za lika i počnite studij mode ili glazbe.
Možete biti bilo tko.Od slavnih faca,do likova iz serija do izmišljenih.
Osim toga,na forumu imamo takmičenja,imamo vruće stolice,zabavu,a i RPG će vas osvojiti.Prošeći parkom,ili pak glavnom ulicom Londona.Posjetite Big Ben,i još pregršt toga.
Novi smo i svoji.Planiramo mnogo toga i pomozite nam realizirati to!Želimo vam ugodan boravak na forumu.

You are not connected. Please login or register

View previous topic View next topic Go down  Message [Page 1 of 1]

1 It's such a wonderful life on Fri Dec 23, 2011 4:49 pm

Adna Ivashkov Belikova

avatar
Moderator
Moderator
Ovdje cu postavljati neke moje radove i pjesme...







2 Re: It's such a wonderful life on Fri Dec 23, 2011 4:50 pm

Adna Ivashkov Belikova

avatar
Moderator
Moderator
Virtualni svijet prijateljstva


Malo poslije dolaska na moj prvi forum upoznala sam jednu jako bitnu osobu u mom životu.Nisam bila ni svjesna koliko će mi značiti i koliko ćemo dobre prijateljice biti..

Na forumu I love Edward sam bila već nekoliko mjeseci i upoznala sam mnoge zanimljive osobe na njemu,stekla nova prijateljstva.Chatbox je uvijek bio pun i raspravljali smo o svemu i svaćemu.Novi članovi su stizali stalno,a jednom je stigla i ona,KIKI CULLEN.Iz nepoznaog razloga sam dobila želju da je upoznam.Stalno smo zajedno bile u igrici «Napiši nešto o osobi iznad» i dogovorile smo se da se jednom nađemo na chatu.Stigla je na chat dok smo se jedna članica i ja prepirale,a Kiki je stala na moju stranu.Bila mi je smiješna,došla je zbog mene i nije djelovala kao da se uopšte trudi razgovarati previše s ostalim članicama,ali nije ni šutila,kao da joj nije prvi put da je tu.Sve češće smo se nalazile na chatu i polako sam je upoznavala.Ustvari,jako mi je slična.Ne znam to objasniti,ali razumijemo se,imamo slična mišljenja o svemu i na isti način gledamo na svijet.
Poslije nekog vremena sam napravila svoj forum i Ksenija je samnom bila administrator.Postajale smo sve bliskije i s vremenom jako dobre prijateljice,o svemu smo razgovarale bez tajni.Razgovarale smo o prijateljima,školi,nastavnicima koje mrzimo,ali i dječacima koje volimo.Obje smo bile zaljubljene i prepričavale jedna drugoj svaki detalj ako bi se susrele sa tim osobama.Jednog dana roditelji su me kaznili i oduzeli mi internet i tada sam izgubila svaki kontakt sa Ksenijom i ostalim prijateljima koji su mi bili bitni...

Tri mjeseca kasnije vratili su mi net i iz nepoznatog razloga sam se uplašila da Ksenije više neće biti,ali prevarila sam se,bila je tu.Sjetila sam se da mi je jednom rekla svoje prezime i budući da sam već vidjela kako izgleda bez problema sam je pronašla na facebook-u.Ponovo je počelo naše druženje.Ksenijina najbolja i najistaknutija osobina je iskrenost.Kada god želim iskreno mišljenje mogu joj se obratiti.Nekada je jako tvrdoglava i nađe načina da sazna što je zanima,makar prijetnjama.Dobra je prijateljica ali se ne treba kačiti s njom.Spremna se ophoditi 100x gore prema osobama koje mrzi nego oni prema njoj,sposobna je zgaziti ih.Ja joj valjda nešto značim čim me nije još zgazila.

Budući da je forum I love Edward sve više propadao i članovi bili sve neaktivniji pozvala me na jedan novi forum na kojem je ona,Fashion Teens.
Forum mi je bio zanimljiv ali iskreno,nisam se nadala da ću tu steći neke prijatelje i da će mi biti zabavno kako je nekad bilo na Nessinom forumu.Prvi put u životu sam se grdno prevarila.
Mišo je objavio da mu je potreban tim foruma i ja sam se prjavila.Ubrzo sam postala urednik i samim tim dio staffa i jedne nove grupe prijatelja.

U početku mi je bilo neprijatno tu jer sam poznavala samo Kseniju.Bilo mi je malo lakše kada sam shvatila da se i oni sami ne poznaju baš dovoljno.Miloš mi je bio jako odbojan.Milicu tada nisam ni sretala,nisam ni znala da postoji.Najprje sam se sprijateljila s Natalijom.Upala sam u neobičnu i možda čak jako djetinjastu igru između nje,Ksenije i Miloša i postala mi je jako draga.Sve češće sam s njom razgovarala.Mišo mi je bio sada malo simpatičniji ali i dalje nismo bili prijatelji.Tek poslije nekog vremena sam kroz razgovor upoznala i njega i shvatila da je jako dobro i zabavno dijete,njega je nemoguće mrziti,samo kad mu date priliku da se pokaže onakav kakav jeste.
U staffu je bio još samo jedan član koji je za mene bio misterija,Milica.Nisam imala neku naročitu potrebu da se zbližim s njom,iz nekog razloga me jako nervirala i djelovala antipatična,možda čak i previše ufurana.S Natom,Mišom i Kiki sam svaki dan razgovarala i bilo mi je super.S njima čak više nisam ni osjećala potrebu da idem na Nessin forum,Fashion Teens je bio pravo mjesto za mene.
Među Ksenijom i Milošem se javila neka vrsta ljubavi i bili su mi jako simpatični.
Sada je i Milica dolazila i počinjala sam i nju upoznavati,pa,možda i nije tako loša.
Treba naučiti da ljudima ne možemo tek tako suditi i imati predrasude o njima,trebamo ih prvo upoznati.Sada sam postala jako blisa i s Natom ali i sa Milicom,možda čak i više nego s ostalima.Ovdje sam upoznala prave prijatelje na koje se mogu osloniti kao i na one iz života.

Pitate se šta sam vidjela u njima?Nisu li oni samo prokleti Srbi koje bih trebala mrziti kao što su se naši preci mrzili?Ne,oni su posebni,svako na svoj način.
Natalija,šta uopšte reći o štrumfu?Natalija je divno dijete i jako sam joj zahvalna što je samnom uvijek,pa i kad se durim i kunem se da je mrzim.Ona zna da je to sve šala i da ja nju jako volim(možda joj čak pošaljem pismo ili poklon za rođendan ako bude dobra).Jako smo slične,obje pervezne ali u principu divna djeca.Obje nosimo naočale i pričamo gluposti kad nam se god pruži prilika.Zar vam teba više sličnosti?Pa,Nata i ja,dva štrumfa,toliko različite ali opet dovoljno slične da možemo biti prijateljice.
Miloš je drugačiji.Njega ne mogu zezati,on mene zeza(xD).Miloš je pravi anđeo,nekad možda čak i previše dobar.Svima je spreman pomoči i pružiti ruku prijateljstva.Nije mu lako samnom,ni najmanje i zbilja sam mu zahvalna što me trpi.Stalno se ljutim na njega a on se jadan izvinjava iako se uvijek ispostavi da sam ja kriva.Smorim ga u Hot Seat-u a on me svejedno trpi i ne prijeti mi bannom ili nečim sličnim.Teško ga je razumjeti,okružen je budalama a i dalje je normalan.
I na kraju ostaje Milica,prije tako odbojna a sada tako draga.Drago mi je što sam upoznala osobu kao što je ona,od nje mogu dosta naučiti.Uvijek je tu da me sasluša i pomogne mi kako god može.Ona je jedinstevna,ne dopušta da je iko gazi i sve bi učinila za osobe koje voli,posebno za svog brata.Zna voljeti,a što je najbitnije zna reći hvala i izvini,prizna grešku pa čak i kad nije kriva.Spremna je pogaziti ponos da neko ne bi imao loše mišljenje o njoj,oni koji je mrze nesi svjesni da su na gubitku,velikom.

Tvrde da je rat srušio sve.Da je bratstvo i jedinstvo između Jugoslavenskih država nestalo i da će zauvijek ostati samo mržnja među nama.Ali za nas ne postoje predrasude,prošlost smo davno zakopali sa našim mrtvim.Tvrde da se ne možemo slagati jer će u nama uvijek biti odbojnost.Srbija i Bosna,dva vječita neprijatelja...Ko to kaže?Gdje je to zapisano?
Mi smo dokazali da nije tako.Toliko različiti,a opet toliko slični,pronašli smo se i stvorili naš pravi Virtualni svijet prijateljstva.Niko nam ne može zabraniti ljubav koju osjećamo jedni prema drugima.Dokazujemo da granice i imena država mogu postati samo linije i slova u atlasu,potpuno nebitni kad je prijateljstvo u pitanju..Stvaramo novo jedinstvo potpuno različito onome koje je nekad postojalo.Tako daleko,a opet tako blizu,postajemo jedna velika zajednica.Mi pomjeramo granice...







3 Re: It's such a wonderful life on Fri Dec 23, 2011 4:51 pm

Adna Ivashkov Belikova

avatar
Moderator
Moderator
Samo sjećanja ostaju


Kao i svakog dana krenula sam u školu vrlo rano.Mislila sam,bit će dan kao i svaki drugi,ali nije.Na jednoj klupi,tu blizu škole sjedio je on.Vjetar mu je lagano prolazio kroz kratku kosu,pločice su se oslikavale na njegovoj uskoj majici a on je sav izgledao kao da iz bajke.Već tada je postao moja velika ljubav,moje sve.
Upoznali smo se vremenom i zaljubili se.Sada me svako jutro čekao pred mojom zgradom i pratio u školu.Nikada nije govorio o sebi,ali nije mi bilo bitno,uživala sam u svakoj minuti provedenoj s njim.Sve češće sam bježala iz škole i provodila vrijeme s njim.Dok smo sjedili na plaži pogledala sam u jedan zid.Na njemu je bio neki već star natpis «Ana ti si moj život».Pokazala sam prstom i rekla mu «Ti nikad ne bi učinio takvo nešto za mene».Samo se osmijehnuo i lagano me poljubio.Pitala sam se da li će me ikada napustiti,rekla sam mu kako se bojim da ova sreća neće potrajati iako sam sretna do neba,a on je rekao «Ne do neba,bar tri metra više».
Sutradan sam išla sama u školu,javio mi je da ne može doći po mene.Krenula sam i dok sam prolazila pored velikog zida u blizini moje škole,primjetila sam jedan svjež natpis,veći i ljepši od ostalih.Pored njega je stajao jedan već izblijedio orao,koji je svjedok i koji zna ko je krivac za novi natpis,ali će zauvijek šutiti o njemu.Pročitala sam lijepo ukrašena slova «Ti i ja...tri metra iznad neba».Suza mi je lagano krenula niz lice dok sam ubrzanim korakom išla prema školi.
Prošlo je već nekoliko dana,a moj voljeni mi se nije javljao.Jednog dana je dorčala drugarica do mene i rekla mi vijest koja je zauvijek promijenila moj život.Moja ljubav je mrtva.»Andreo je poginuo u vožnji motora»,te drugaricine riječi mi i danas odzvanjaju u glavi.Nisam vjerovala u to,čekala sam njegov poziv i nadala mu se,kao da je ovo sve jedna neslana šala i da me on sada čeka pred školom da mi kaže «Ne brini budalice,sve je u redu».Taj dan nisam došla u školu,odmah sam otrčala do njegove kuće.Vrata mi je otvorila njegova potresena majka i potvrdila mi ovu groznu vijest,spremala se da ide na mjesto nesreće.Krenula sam s njom.Nisam mogla vjerovati.Tamo,na cesti stajao je jedan razvaljeni motor,a pored mladić sa meni jako poznatom razbarušenom kosom,moj Andreo.Vrištala sam i plakala,kao da će ga moje suze oživjeti,kao da će sada ustati i zagrliti me i poljubiti kao nekad.Odveli su me,borila sam se,tražila da ostanem ali mi nisu dozvolili...
Prošla su već dva mjeseca a ja patim kao prvog dana.Često idem na plažu na kojoj smo zajedno provodili vrijeme dok sam bježala iz škole.I sada mogu zamisliti njegovo prelijepo lice koje mi se osmjehuje,njegove jake ali ipak nježne ruke dok me grle i njegove usn dok me lagano ljube.Natpis kojem sam se nekad divila sada je ništa,samo još jedna izjava ljubavi nekih zaljubljenih klinaca.Moj natpis i dalje stoji,lijep kao prvog dana,zauvijek krijući tajnu o velikoj ljubavi.Stalno je u mojim mislima jer sada su,posliej svega,ostala samo sjećanja.A ja znam da me čeka,tamo daleko,gdje samo zaljubljeni dospijevaju,tri metra iznad neba...







4 Re: It's such a wonderful life on Fri Dec 23, 2011 4:52 pm

Adna Ivashkov Belikova

avatar
Moderator
Moderator
Odlazak iz osnovne


Jos se sjecam tih posljednjih dana.Pamtit cu ih za citav zivot,dani o kojima smo sanjali ali kojih smo se i bojali.Kako je vrijeme prolazilo rastanak je bivao sve blizi.Radovali smo mu se jer je bio vrata za prolaz u novi svijet,sa novim drustvom,ljubavima i prijateljima ali i najveca nocna mora.Svi oni koje sam voljela odlaze,odlaze u novi zivot u kojem mene nema.Mozda ce me se sjetiti jednom,ali to ce biti samo daleka uspomena na prvo prijateljstvo.Jos se sjecam nasih prvih dana.Najljepsa sjecanja na nepovratnu mladost.I sad nas mogu zamisliti kako zbunjeni sjedimo u skolskim klupama dok se upoznajemo sa nasom uciteljicom.Nismo ni sanjali da cemo se ikada rastati,a sada je sve proslost,kao ispisani roman na cije se stranice u mislima opet vracamo ali nam brane da ponovo citamo,ne dozvoljavaju nam da sve to ponovo dozivimo.Roman je dug,u njemu su sva sjecanja,prva zavist prema uobrazenoj prijateljici,moja prva ljubav,moje sve.
Posljednji dani prolaze,kraci nego ikad,a svaka pomisao na proslo vrijeme boli kao nova rana,jer to i jeste.Posljednji put gledam ta nasmijana lica ljudi uz koje sam odrasla.Rodili smo se u isto vrijeme,uvijek bili kao jata ptica,a ja jos danas i onda tko zna kada sjetno gledam ta draga lica.Svako od njih je poseban.Tek kad se nadjete na kraju,shvatite koliko vam neko znaci.Ne shvatate koliko vam je bio vrijedan dok ga ne izgubite.A kada izgubite,kasno je za kajanje.Vrijeme ne mozemo vratiti...
Posljednji cas je gotov,to zvono,tako bolno,a poslije njega nesto jos gore,tisina.Tisina moze biti tako izludjujuce bucna,zbog toga i imamo potrebu da je prekinemo.Izlazimo po posljednji put iz skolske ucionice,posljednji put gledamo klupe u kojima smo nemirno sjedili,nastavnike koje smo mrzili i imamo samo jednu rijec za njih «hvala».
Usporeno koracam skolskim hodnikom sa zeljom da sve zapamtim,da svaki detalj ostane urezan duboko u moje sjecanje.Svaki korak je sve sporiji,plasim se da ce mi nesto promaci,pokusavam uzaludno usporiti vrijeme.Vrijeme prolazi tako brzo kada to ne zelimo,igra protiv nas u nepravednoj igri zivota.Iznenada se vracam u stvarnost i primijetim da vise nisam u skoli.Blagi proljetni povjetarac mi mrsi kosu po uplakanom licu.Stojim u skolskom dvoristu,gledam prijatelje i ne mogu vjerovati,svi placemo.Imam osjecaj da nikada nismo bili ovako slozni i pokazivali ljubav i emocije,bar ne kao sada.Svakome prilazim i grlim ga jako ali njezno,kao da ga zelim zadrzati uz sebe ali se bojim da ce se rasprsnuti ako stisak bude prejak.Oci me peku ali suze ne prestaju liti.Kroz glavu mi prolaze zajednicki trenutci,svih 8 godina,ne mogu vjerovati da ih se jos sjecam ali tu su i sada me bole.Mislim da bi bilo lakse da zaboravim,ali ne mogu.Gledam svoju najbolju drugaricu i razmisljam o nama.Da li ce me se ikada sjetiti?Na to pitanje ne znam odgovor i to me ubija.Ako me ona zaboravi,koja me nazivala sestrom,s kojom sam dijelila sve,kako da me onda pamte ostali?Ostali koji su me mrzili ili voljeli,ali ne kao ona?Ona koja je bila samnom u dobru i zlu.Gledam sve svoje uplakane prijatelje i razmisljam da li samo glume da ostalima olaksaju bol.Da li im je stvarno stalo?Gledam dva vjecita neprijatelja u svemu,kako sada grle jedan drugog kao nerazdvojna braca.Pitam se sta ce biti sa svima njima.Da li ce uspjeti u zivotu?Da li ce im iko dati da prepisu zadacu kada je neodrade sami?Da li ce ih neko nekada voljeti bar priblizno kako sam ih ja voljela?
Zivot je kratak,stvarnost vrlo brzo postaje proslost,prije nego sto mi to i shvatimo.Sada je proslo vec nekoliko godina.Zavrsila sam srednju skolu i stekla nove prijatelje ali kao sto vidite,prijatelji iz osnovne su jos uvijek tu,spavaju u mojim sjecanjima.Pitate se da li ih se ikada sjetim?Sjetim se,vrlo cesto.I dalje to predstavlja bol,ali slatku bol jer su sjecanja na osnovnu skolu najljepse bolne uspomene koje mi zivot moze pruziti.







5 Re: It's such a wonderful life on Fri Dec 23, 2011 4:53 pm

Adna Ivashkov Belikova

avatar
Moderator
Moderator
Ljubav


Sjedim u kutu ove sobe hladne
i želim ispunjenje svoje želje,
čekam zvijezdu da padne.
Vani u noći mjesec u samoći sja,
u sobi tama,tišina...i samo ja.
Zar opet suze žele poteći?
Ponovo osjećaji bole,
ne znam kako pokazati,šta reći?
Toliko boli u duši je već bilo,
beskraj suza niz lice se slilo.
Sve prolazi,kao dan i noć se mijenja,
već me plaše noćna bdijenja.
More opet tiho plače,
nešto u srcu poznato
osjećam sve jače.
Ove noći neću ponovo zvijezde brojiti.
Želim sreću,negdje ću je naći...
Ona mora postojati!







Sponsored content


View previous topic View next topic Back to top  Message [Page 1 of 1]

Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum